Students Coping with Academic and Interpersonal Stressors: Testing Cross-Situational Stability of Coping Strategies

Izabrala sam ovaj članak doc.d.sc. Darka Lončarića (http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=19509) jer smatram da je ovo bitna tema s obzirom na to da je škola odnosno obrazovanje najstresniji dio život jednog čovjeka. Sve ovisi o našim ocjenama i postignućima. To nam određuje život i budućnost.

Postoje tri pristupa mjerenju suočavanja sa stresom koji se razlikuju prema vremenskim i situacijskim stabilnostima suočavanja. Dispozicijski pristup suočavanju pretpostavlja da stabilne karakteristike pojedinca određuju njegovo suočavanje sa stresnim situacijama. Nije bitni događaj u kojem je pojedinac da se odredi razina stresa, već o tome kakva je osoba i njegovoj ličnosti. Drugi pristup mjerenju suočavanja proizlazi iz veće usmjerenosti na društvene uloge. Za taj pristup je specifično da se suočavanje proučava u okviru određene kategorije stresnih situacija koja je povezana sa socijalnom ili društvenom ulogom pojedinca. Procesni pristup ne predstavlja stabilnost suočavanja sa stresom niti unutar iste ili različite situacije i bez obzira na vremensku fazu suočavanja. Istraživanja koja su provedena na različite dobne skupine pokazala su da adolescenti i mlađi imaju veću dosljednost u korištenju specifičnih oblika suočavanja u raznim stresnim situacijama što se može okarakterizirati kao neprilagođeno ponašanje. Na temelju djetetova stila suočavanja najbolje se može predvidjeti njegov način ponašanja u nekoj konkretnoj situaciji.

Provedeno je istraživanje u kojem su sudjelovala djeca od 5. do 8. razreda osnovne škole. Istraživanja su provedena grupno po razredima koje u provodili uvježbani ispitivači i u razredu je bio prisutan učitelj. Učenici su se u prvoj fazi trebali prisjetiti trenutka kada su dobili lošu ocjenu ili manju od očekivane i što su u tom trenutku napravili. Glavni dio istraživanja je bio na kraju školske godine, koji je bio isti kao i u drugoj fazi, ali su ovdje korištene konačne verzije Skale suočavanja s dobivanjem loše ocjene i Skale suočavanja s interpersonalnim sukobom. Nakon što su se strategije posložile dobivene su četiri grupe: problemu usmjereno suočavanje, traženje socijalne podrške, ublažavanje neugodnih emocija udaljavanjem od problema i emocionalna reaktivnost. Najvišu poveznost rezultata na skalama suočavanja s različitim stresnim događajima dobivamo na skali emocionalne reaktivnosti, a poslije nje socijalnu podršku u stresnim situacijama koja je najviša za brata ili sestru, a manja za prijatelje. U ovom istraživanju ostaje otvoreno pitanje u kojoj mjeri razlike možemo pripisati tome što su čestice suočavanja sa skalama suočavanja s akademskim i interpersonalnim stresnim događajima sadržajno prilagođene samom događaju.

Svaki neugodni događaj stvara neku razinu stresa u djetetovom životu. Nitko ne želi dobiti manju ocjenu jer se osjeća kao da nije dovoljno uspješno i ponekad se jednostavno prestane truditi jer smatra da nikad neće imati odlične ocjene i biti pametan kao netko drugi. Škola je stresno razdoblje za sve učenike za što ja smatram da ne bi trebalo tako biti jer su to sve još samo djeca.

Varanje je neprihvatljivo, ali… Percepcija varanja i reakcije nastavnika na učeničko i studentsko varanje 

Za prikaz članka na ovom blogu sam izabrala ovu temu autora Štambuk, Maričić i Hanzec (http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=225725) zato što smatram da je to bitan problem u današnjem školovanju. To je važna tema ne samo za nastavnike već i za ostale. Većina učenika vara na ispitima jer nisu dovoljno dobro naučili zbog toga što imaju previše gradiva, bitnog i nebitnog. 

Varanje je bilo koje namjerno ponašanje koje krši postojeća pravila o radu na testu ili zadatku, daje jednom studentu nepravednu prednost u odnosu na druge ili smanjuje točnost zaključka o njegovu postignuću. Američka istraživanja pokazuju da prevalencija varanja doseže najvišu razinu u srednjoj školi, nakon čega se, s porastom razine obrazovanja, ona smanjuje. Pretpostavlja se da je rast u percepciji važnosti obrazovanja, uspjeha i financijske sigurnosti, uz napredak tehnologije, doprinio procvatu akademskog nepoštenja. Postoji veliki broj internetskih stranica na kojima su ponuđeni gotovi diplomski, magistarski radovi i slično. U nekoliko godina varanje u školama i na fakultetima nije se smanjilo već se povećalo. Uzrok tome je napredak tehnologije koji omogućava učenicima i studentima da laganije varaju na ispitima ili plagiraju neki rad. 

Važan nalaz je da se varanje rijetko otkrije, a kada se otkrije, rijetko se poduzimaju odgovarajuće mjere. Istraživanje provedeno s više od 800 nastavnika američkih i kanadskih sveučilišta pokazalo je da 40% nastavnika priznaje da je ignoriralo varanje jednom ili veći broj puta. Slično tome, istraživanje je pokazalo je da učenici/studenti primjećuju kako velik broj nastavnika nedovoljno strogo tretira slučajeve nepoštenja. Kad učenici vide da učiteljima nije bitno ni stalo do toga da li oni prepisuju ili ne, povećati će se broj učenika koji prepisuju. 

U navedenom istraživanju (Boysen, 2007.) uspoređeni su  razlozi zbog kojih bi nastavnici trebali biti zabrinuti zbog varanja. Između ostalog, naglašava da se varanjem zaobilazi učenje, najvažnije što bi učenici i studenti trebali raditi u školama i na fakultetima. Ne samo da bi nastavnici trebali biti svjesni da je varanje ozbiljan problem nego bi trebali shvatiti i da oni sami sudjeluju u kreiranju razredne kulture. Nastavnici su jedan od najvažnijih uzora učenicima, stoga će poruka koju nastavnici šalju o akademskom poštenju vjerojatno imati snažan utjecaj na ponašanje učenika. 

Oko 60% nastavnika je ignoriralo bilo kakav oblik varanja bez obzira na razinu obrazovanja na kojoj su zaposleni. Učenici se većinom tijekom ispita došaptavaju i dogovaraju oko odgovora. Ako koriste šalabahtere u osnovnoj školi učitelji većinom oduzmu to, a u srednjoj se ispit ocjeni ocjenom nedovoljan. Na fakultetu veliki broj profesora samo upozori studente.

Varanje ne bi trebalo biti dopušteno u školi ili na fakultetu jer učenici tada ne uče. Misle da će sve prepisati i bez imalo truda dobiti dobra ocjenu. Učitelji i profesori uglavnom ne obraćaju pažnju na to jer im se neda nositi s tim i to je zapravo više posla za njih nego kad oni zanemare to prepisivanje. 

Različitosti nas ujedinjuju – STOP zadirkivanju i ismijavanju!

Osvrt na članak "Različitosti nas ujedinjuju - stop zadirkivanju i ismijavanju!" autorice Marije Novoselić.

http://www.istrazime.com/skolska-psihologija/razlicitosti-nas-ujedinjuju-stop-zadirkivanju-i-ismijavanju/

"Što ako učenik kojeg si maltretirao u školi, odraste i ispostavi se da je jedini kirurg koji bi ti mogao spasiti život?"

Lynette Mather

Svaki čovjek je različit i moramo prihvatiti svakog onakav kakav jest. Ne smijemo nikog vrijeđati ili omaložavati jer nitko to nije zaslužio. Nemojte činiti drugima ono što ne želite da drugi čine vama. Svi se volimo sjetiti svih budalaština iz osnovne i srednje škole koje smo izvodili sa svojim prijateljima. To bi trebale biti svačije lijepe uspomene. Nijedno dijete nije zaslužilo da bude ismijavano od strane svojih vršnjaka zbog nekih razlika između njima.

Djeca s vremenom shvate da riječi imaju pozitivna i negativna značenja, ali nisu sposobni razumjeti posljedice izgovorenih riječi i kako to utječe na druge. Zadirkuju ostale vršnjake jer žele biti u centru pažnje i žele se osjećati moćnim, to ih zabavlja ili im je dosadno. Učeniku kojeg se ismijava je i bitno tko to radi. Nije mu svejedno radi li se o bliskom prijatelji ili nekom drugom. U situacijama kada dođe do ismijavanja dijete treba reći zlostavljaču da prestane i ne smije samo prijeći preko toga i ignorirati. 

Istraživanja pokazuju da su dječaci skloniji fizičkom, a djevojčice verbalnom zlostavljanju. Djevojčice su sklonije ismijavanju vršnjakinja zbog odjeće, izgleda ili ocjena. Sklonije su nazivanju drugih djevojčica pogrdnim imenima kako bi ih izolirale od ostalih. Bez obzira na dob, učenicima je teško staviti se u tuđu kožu i razmisliti kako to njihovo ponašanje utječe na druge. Ako netko dugo bude ismijavan on počinje sumnjati u sebe i nesiguran je u vezi svega što učini, počinje se povlačiti i udaljavati od ostalih učenika. Ne želi priznati roditeljima, prijateljima i nastavnicima što mu se događa. Djetetu koje ismijava potrebno je naglasiti kako smo svi posebni na svoj način, da nitko nije birao kakav će se roditi i slično. 

U školama se trebaju provoditi radionice u kojima će djeca izražavati svoje osjećaje, brinuti za tuđa mišljenja, raditi na prihvaćanju sebe i ostalih i slično. Djeca trebaju izražavati vlastite osjećaje, a ne napadati i okriviti druge.

Djeca i računalo: uloga računala u predškolskoj dobi

Osvrt na članak "Djeca i računalo: uloga računala u predškolskoj dobi" autorice Suzane Mihalić.

http://www.istrazime.com/djecja-psihologija/djeca-i-racunalo-uloga-racunala-u-predskolskoj-dobi/

Ovaj članak sam izabrala iz razloga što smatram da se djeca sve više i više u današnje vrijeme koriste računalom, bili oni predškolske dobi ili veći. U današnje vrijeme je nemoguće biti bez računala u kući i bez snalaženja na njemu. Odgajatelji i učitelji trebaju biti svjesni da djeca u današnje vrijeme puno vremena provode na računalo igrajući igrice i slično.

Autorica spominje zapanjujuće rezultate iz ankete koja se provodila 2011. godine da se 67% djece u dobi od treće do šeste godine koristi računalom. Danas je vjerojatno ta brojka i veća. Smatram da to nije dobro jer se djeca više ne igraju vani, nemaju pravo djetinjstvo. Roditelji trebaju ograničiti djetetovo vrijeme na računalo i pripaziti što dijete točno radi i pretražuje. Budući da je informatička pismenost danas vrlo važna i neophodna, djeci je, uz ostale oblike igre i učenja, potrebno omogućiti pristup računalu. Međutim, samo pravilno korištenje računala, na zanimljiv i kvalitetan način, obogaćuje djetetov razvoj. 

Računalo se više koriste dječaci nego djevojčice u predškolskoj dobi. Djeca uglavnom koriste internet za igranje edukativnih igrica kroz koje uče, ali kako počinju učiti slova i pisati sve ih više zanima pisanje na računalu nego igrice. 

Roditelji su često zabrinuti zbog mnogih problema s kojima bi se dijete moglo susreti zbog bivanja na računalo kao što je ovisnost, pretraživanje pogrešnih stvari, agresivne igrice i slično. Zbog toga je dobro da je računalo u zajedničkoj prostoriji gdje roditelj može vidjeti što mu dijete radi. 

Djeca se ponašaju kao i njihovi roditelji. Uče od njih. Ako ne žele da im dijete toliko vremena provodi na internetu roditelji trebaju pokušati sebe kontrolirati te će tako i dijete. Poželjno je pridružiti se djetetu tijekom njegovog vremena na računalu jer se tako bolje mogu prepoznati djetetove želje i interesi. Budući da se uglavnom koriste računala namijenjena na roditelje poželjno je olakšati djetetu tako da se nabavi mali miš, bolja stolica, laktovi savijeni pod pravim kutom i slično. Dijete treba povremeno napraviti pauzu od gledanja u monitor. 

Znanje na računalu je neophodno za današnji život, ali smatram da ipak to nije za djecu predškolske dobi. Oni trebaju uživati u djetinjstvu i vrijeme provoditi vani, a ne za računalom. Roditelji su bitni aspekti djetetovog života uz računalo.